Satirska igra
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/b/b9/Papposilenus_crotals_Louvre_CA942.jpg/200px-Papposilenus_crotals_Louvre_CA942.jpg)
Satirska igra ili satirska drama bila je vrsta starogrčke tragikomedije, koja je u biti nalikovala grubljim komičkim oblicima kakve su lakrdija, parodija i burleska. Hor su u satirskoj igri činili satiri, čvrsto povezani s njihovim ocem Silenom. Radnja se zasnivala na nekoj epizodi iz grčke mitologije i bila je ispunjena pijanstvom, seksualnim aluzijama i pokretima (uključujući rekvizite u obliku falusa), podvalama, gegovima i opštim veseljem.
Satirska igra bila je uz tragediju i komediju, jedna od tri osnovne vrste atičke drame. Prema antičkoj tradiciji, prve satirske drame napisao je Pratina iz Flijunta u Argolidi oko 500. pne.[1] Preselivši se u Atinu, on je možda izvršio adaptaciju ditiramba i njegovog hora satira, čime je dopunio tragediju koja se nedugo pre toga bila razvila u Atini. Ta adaptacija naišla je na odobravanje, pa su je dalje razvili njegov sin Aristeja, Heril, tragičar Eshil i drugi.
Na atinskim Dionisijama svaki dramatičar po običaju je ulazio u dramsko nadmetanje sa četiri svoja komada: s tri tragedije i s jednom satirskom igrom, koja se izvodila ili na kraju ili između druge i treće tragedije. Možda je previše simplističko mišljenje da je njena funkcija bila da osigura neku vrstu olakšanja i ublažavanja ozbiljnih tema koje je obrađivala ozbiljna, sumorna i fatalistička tragedija. Satirska igra bila je kratka i u stihovima je zauzimala otprilike polovinu jedne prosečne tragedije. Opšta tema sudbine i božanskog uticaja na ljudski život, koja je centralni motiv tragedije, ovde se razvijala u veselju satira i Silena, Dionisovih pratilaca.
Postanak
Poreklo i nastanak satirske igre možda se može potražiti u drevnim proslavama u čast boga Dionisa. Rush Rehm smatra da su na njima obeležavani "poljoprivredni ciklusi setve i žetve" u bliskoj vezi s Dionisom, koji je bio utelovljenje "jednog temeljnog paradoksa inherentnog našem svetu, koji istovremeno rađa ali je i potencijalno destruktivan".[2] Na dramatskim svetkovinama na Velikim Dionisijama u klasičnoj Atini, koje su naravno isto bile posvećene Dionisu, svaki je tragičar morao izvesti na pozornicu tri tragedije i jednu satirsku igru, koja se obično igrala poslednja.[3] Tačni postanak satirske igre i dalje je predmet rasprave. Brockets primećuje da antičke vesti uglavnom "pripusuju Pratini zaslugu da je izumeo ovaj žanr negde pre 501. pne.",[4] a to stanovište podržava i argument P. E. Easterlinga da se do 5. veka pne. satirska igra već smatrala integralnim delom tragičkog performansa.[5] Brockett sugeriše i mogućnost da je satirska igra mogla biti i prvi dramski oblik, iz kojega su se zatim postepeno razvile i tragedija i komedija.[4]
A. E. Haigh, s druge strane, tvrdi da je satirska igra ostatak iz "primitivnog perioda bakhičkog kulta".[6] Haigh daje nekoliko primera zabeleženih na Velikim Dionisijama: tako je 472. pne. Eshil osvojio prvu nagradu s tragedijama Finej, Persijanci i Glauk te satirskom igrom Prometej. Što se tiče Euripida, Haigh podvlači satirske igre Žeteoci (431. pne.) i Sizif (415. pne.), kao i tragediju Alkestida, koju je Euripid uz dozvolu prikazao kao četvrtu umesto tradicionalne satirske igre.[7]
Mitološko poreklo satira usko je povezano s uključivanjem Dionisa u grčku kulturu. Satiri i njihovi ženski parnjaci , meneade, bili su pratioci Dionisa, "koji je kasno uključen u Olimp i verovatno je bio azijskog porekla".[8] Prema Rogeru Lancelynu Greenu, satiri su verovatno prvobitno bili manja božanstva prirode, dok je njihov vođa Silen nastao kao vodeno božanstvo, tvorac izvora i proplanaka.[9] Silen je već bio Dionisov pratilac kad su mu priključeni satiri, te je tada proglašen njihovim ocem.[10] Satiri su se odlikovali amoralnošću, pijančenjem i opštim nepoštovanjem tradicionalnih vrednosti i granica.[9] Eric Csapo i Margaret C. Miller smatraju i da su satiri snažno povezani s muzikom i plesom i smatraju ih "arhetipskim muzičarima i plesačima",[11] čime ih povezuju s dionisijskim procesijama i s poreklom scenske umetnosti.[12]
Struktura i sadržina
"Mi smo deca nimfi, sledbenici Bakhovi, uz bogove živimo. Svakom smo umeću vični: borimo se kopljima, rvemo se, jašemo konje, boksujemo, grizemo, za prepone hvatamo; mi pevamo sa sluhom, proričemo tačno i bez laži, u tančine znamo medicinu, premeravamo nebesa, plešemo, poznajemo i podzemni svet. Zar je toliko znanje beskorisno? Sve to može biti tvoje ‒ samo nam svoju ćerku daj!"
fragment iz satirske drame Enej[13]
Građa za satirsku dramu uzimana je, kao i za tragediju, iz epike ili mitologije, a njena radnja, koja se odvijala pod otvorenim nebom, u nekoj osamljenoj šumi, utočištu satira, uglavnom je imala neki element tragedije. No uzvišenost i veličanstvenost karakteristične za tragediju bile su donekle umanjene, iako sjaj tragičkog kostima i dostojanstvo herojskih likova ni na koji način nisu bili okrnjeni. Zabavni efekt satirske igre nije zavisio toliko od samog zapleta, kao u komediji, koliko od odnosa hora prema tom zapletu. A taj odnos bio je u skladu s razuzadnošću, opscenošću i drskošću, a istovremeno i kukavičlukom satira. Broj članova hora (tj. satira) nije danas poznat, no verovatno ih je bilo dvanaestorica ili petanestorica, kao u tragediji. U skladu s opštom predstavom o satirima, njihov se kostim sastojao od jarčeve, koju bi prebacili na svoje nago telo, a osim toga nosili su i skarednu masku i nakostrešenu periku. Ples hora satirskoj drami zvao se sikinis i sastojao se od neobuzdanog skakanja i preskakanja.
Jedina satirska igra koja se u celini sačuvala jeste Euripidov Kiklop, čija se radnja zasniva na Odisejevom susretu s kiklopom Polifemom u IX knjizi Odiseje. Eshil je naročito bio poznat po svojim satirskim igrama: "Aristija i njegov otac Pratina", kaže Pausanija, "pisali su najpopularnije satirske igre izuzimajući one Eshilove".[14] Najveći sačuvani fragment iz Eshilovih satirskih igara pripadao je njegovim Pecarošima s ribarskom mrežom (Δικτυουλκοί), u kojima Danaju i njenog malenog sina Perseja more izbaci na obalu, gde ih pronađu Silen i satiri. Sačuvani su i duži fragmenti Sofoklove satirske igre Tragači (Ιχνευταί), u kojoj Apolon angažuje satire da mu pronađu ukradenu stoku, a ovi otkriju malenog Hermesa kao počinioca. Postoje i kraći fragmenti drugih satirskih igara. Budući da njena draž nije bila tako univerzalna, satirska se igra do polovine 4. veka pne. odvojila od tragičkog nadmetanja.[15] No izgleda da su se satirske drame i dalje pisale i izvodile sve do 2. veka nove ere, premda je većina njih izgubljena bez traga.[16] S druge strane, sačuvan je jedan fragment muzičkog zapisa iz neke satirske drame.[17] Nije poznato da li se satirska igra izvodila u rimskom pozorištu, premda ima indicija koji na to ukazuju,[18] a Horacije u svom Pesničkom umeću daje i pravila ovog žanra. [19] U svakom slučaju, zna se da se kod Rimljana nakon tragičkih predstava izvodila atelanska igra, koja je mogla imati istu ili sličnu funkciju kao satirska drama kod Grka.
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/f7/Actor_as_Papposilen_Antikensammlung_Berlin.jpg/220px-Actor_as_Papposilen_Antikensammlung_Berlin.jpg)
Kao glavne odlike satirske drame mogu se izdvojiti stalna upotreba hora sastavljenog od satira, uzimanje građe iz epa ili mita s travestijom kao osnovnim izvorom humora, te odsustvo posredne ili neposredne poruge na račun savremenih ljudi i događaja. Satirsku dramu karakteriše i upotreba istog jezika, metrike i dramaturgije kao i u tragediji, ali su svi ovi elementi promenjeni povremenim uvođenjem kolokvijalnog i opscenog jezika, razuzdanog plesa i sl.[20] U Euripidovom Kiklopu Odisejev način govora skoro se ne razlikuje od onoga u tragedijama, a i jezik Silena i satira bliži je tragediji nego komediji. No činjenica da je taj uzvišeni stil smešten u okvir neke trivijalne radnje upravo pojačava komički efekt. Tako u Kiklopu Odisej moli Polifema za milost u jednom kratkom svečanom govoru, ali čim on završi, Silen izgovara jednu od svojih idiotskih upadica i tako uništava tragičko raspoloženje.[13]
Kostimi
A.E. Haigh opširno piše o kostimima koji su se koristili u satirskoj drami. Svi članovi hora nosili su maske, u skladu s bakhičkom tradicijom.[21] Najstarije pouzdano svedočanstvo jeste "Pandora vaza" iz 5. veka pne., na kojoj su satiri naslikani kao pola ljudi i pola jarci, s jarčevim rogovima na glavi, pa stoga stoje u vezi s dorskim božanstvima u obliku jarca.[22]
Iz kasnijeg je perioda predstava na "Pronomos vazi", nađenoj u Napulju. Tu nema elementa jarca i satiri više nalikuju starim jonskim Silenima, koji su bili božanstva u obliku konja. Izvođači nose konjske repove i kratke pantalone s pričvršćenim falusom, jednim od simbola dionisijevskog kulta.[23] Haigh tvrdi da su dorski satiri bili prvobitni izvođači u atičkoj tragediji i satirskoj drami, a da je jonski element uveden u kasnijoj fazi razvoja.[23]
Reference
- ↑ Suda, s.v. Πρατίνας.[mrtav link]
- ↑ Rehm (1992, 12–13)
- ↑ Rehm (1992, 39) i Lancelyn Green (1957, 11)
- ↑ 4,0 4,1 Brockett (1999, 17)
- ↑ Easterling & Kenney 2002: str. 40 sfn error: no target: CITEREFEasterlingKenney2002 (help)
- ↑ Haigh (1907, 16)
- ↑ Haigh (1907, 17)
- ↑ Lancelyn Green (1957, 9)
- ↑ 9,0 9,1 Lancelyn Green (1957, 10)
- ↑ Lancelyn Green. (1957, 10)
- ↑ Csapo and Miller (2007, 21)
- ↑ Csapo and Miller (2007, 22)
- ↑ 13,0 13,1 Easterling & Kenney 2002: str. 347 sfn error: no target: CITEREFEasterlingKenney2002 (help)
- ↑ Pausanija, Opis Helade, II, 13, 6.
- ↑ The Oxford Classical Dictionary (3rd ed.), 2003, s.v. satyric drama.
- ↑ West (1992, 281)
- ↑ Oxyrhynchus papyrus 2436; v. Fragment 29 u: West (1992).
- ↑ The Oxford Classical Dictionary (3rd ed.), 2003, s.v. satyric drama.
- ↑ Horacije, Pisma, II, 220 itd.
- ↑ Easterling & Kenney 2002: str. 346 sfn error: no target: CITEREFEasterlingKenney2002 (help)
- ↑ Haigh (1907, 290)
- ↑ Haigh (1907, 293–294)
- ↑ 23,0 23,1 Haigh (1907, 294)
Izvori
- Brockett, Oscar (1999) The History of Theatre Texas: University of Texas at Austin Press.
- Csapo, Eric and Miller, Margaret C. [eds.] The Origins of Theatre in Ancient Greece and Beyond. From Ritual to Drama Cambridge: Cambridge University Press.
- Easterling, P.E.; Kenney, E.J. (2003). The Cambridge History of Classical Literature. Vol. I: Greek Literature. Cambridge.
- Flickinger, Roy Caston, The Greek theater and its drama, Chicago, University of Chicago Press, 1918.
- Haigh, A.E. (1907) The Attic Theatre Oxford: Oxford University Press.
- Hedreen, Guy (2007) ‘Myths and Rituals in Athenian Vase Paintings of Silens’ in Csapo, Eric and Miller, Margaret C. [eds.] The Origins of Theatre in Ancient Greece and Beyond. From Ritual to Drama Cambridge: Cambridge University Press. pp. 150–195.
- Lancelyn Green, Roger (1957) Two Satyr Plays. Euripides, Cyclops, Sophocles, Ichneutai Middlesex: Penguin Books Ltd.
- Murray, Gilbert (1946) Euripides and his Age Oxford: Oxford University Press.
- Padilla, Mark W. (1998). "Herakles and Animals in the Origins of Comedy and Satyr Drama". In Le Bestiaire d'Héraclès: IIIe Rencontre héracléenne, edited by Corinne Bonnet, Colette Jourdain-Annequin, and Vinciane Pirenne-Delforge, 217-30. Kernos Suppl. 7. Liège: Centre International d'Etude de la Religion Grecque Antique.
- Rehm, Rush. 1992. Greek Tragic Theatre. Theatre Production Studies ser. London and New York: Routledge. ISBN 0-415-11894-8.
- West, M. L. (1992) Ancient Greek Music Oxford: Oxford University Press, 1992.